Tehnološke revolucije i transformacija hrvatskog društva u 21.stoljeću

Prof. Anđelko Milardović

5. Forum ICT-društvo - riječ voditelja Foruma

O tehnološkim i industrijskim revolucijama, njihovu utjecaju na društvo. Na putu k globalnom tehnopolisu.

Tehnološke revolucije rezultat su prve i druge modernizacije svijeta. Bez tehnologija ne bi bilo modernizacije i napretka. Tehnologiju ćemo definirati kako primjenu znanja na neko područje ljudskog djelovanja. Tehnika i tehnologija proizvod su čovjeka i društva. Iz tog razloga nema razdvajanja tehnike, tehnologije od čovjeka društva, jer tehnika i tehnologija spadaju u polje antropologije i društva. Svako razdvajanje apsolutizacija tehnike, tehnologije, znanosti vodi nekom znanstvenom, tehnološkom  ili sekularnom fundamentalizmu.

U relaciji čovjek-tehnika-tehnologija dolazimo do uvida da tehnologije uvijek idu ispred društva, dok ih društvo pokušava slijediti i prihvatiti. Kad se to dogodi imamo zaokrete u svim sferama društva, te promjenu društvene paradigme. Ona se ponajprije događa u znanosti, kao što je to govorio Thomas Kuhn u knjizi Struktura znanstvenih revolucija. Tehnologije su u funkciji rasterećenja u djelovanju, rekao bi Arnold Gehlen, njemački filozofski antropolog.

Kraj prve moderna naznačen je krajem metafizike, rađanjem, fizike, znanosti, logičkog pozitivizma, postmoderne, kao što je to navijestio Friedrich Nietzsche. Ovaj narativ dio je  moderne filozofije Zapada 20. stoljeća.

Dvadeseto stoljeće obilježilo je vladavinu tehnike, o čemu je pisao njemački filozof Martin Heidegger. U filozofijskoj antropologiji temu tehnike problematizirao je Arnold Gehlen, u pesimističnom tonu Oswald Spengler i ruski filozof Nikolaj Berdjajev. Značajni uvidi na ovu temu su oni izraelskog povjesničara i filozofa Yuval Noah Hararija u knjizi 21 lekcija za 21. stoljeće. Harari je upozorio na spajanje bio tehnologija s informacijsko tehnološkom revolucijom koja će  svijet odvesti u pravcu za koji većina nema pojma gdje će isti stići.

Jedna je od istina da je 20. stoljeće označilo pobjedu tehno-logičkog uma, koja se protegla i na 21. stoljeće. Ta se pobjeda prepoznaje u vidu različitih tehnologija koje su omogućile četiri industrijske revolucije.

Prva industrijska revolucija odigrala se od kraja 18. do sredine 19.stoljeća. Manufakturu su zamijenili parni strojevi. Riječ je o prijelazu na strojnu proizvodnju dobu pare, strojeva. Ta je revolucija utjecala na primjenu ekonomskih, političkih i kulturnih sustava.

Druga industrijska revolucija javlja se sredinom 19., početkom 20 .stoljeća. Iznjedrila je masovno industrijsko društvo. To je doba, nafte, električne energije, znanstvenih pronalazaka, radija, filma, tiska, „uspona masa”, odnosno stupanja na pozornicu istih. (José Ortega y Gasset) demokracije, revolucija i totalitarnih režima.

Treća industrijska revolucija nastaje postupno nakon Drugog svjetskog rata. Nadasve razvojem automatizacije proizvodnje, kibernetike (Norbert Wiener). Wiener je prvi glasnik postupne tranzicije industrijskog u digitalno društvo. Sedamdesetih godina 20.stoljeća američki sociolog Daniel Bell, pisao je o “postindustrijskom društvu”, dok je futurist Alvin Toffler  u knjigama  Šok budućnosti i Treći val nagovijestio transformaciji industrijskog društva uz pomoć znanja i tehnologija u informacijsko društvo.

Tvorac koncepcije treća industrijska revolucija je američki ekonomist Jeremy Rifkin. Rezultat ove revolucije je globalizacija. Nove informacijsko-komunikacijske tehnologije povezale su svijet. Riječ je o digitalnom dobu u kojem živi današnji svijet druge moderne, uronjen u Internet, Mrežu svih Mreža, čijom je pojavom oblikovano umreženo društvo (Manuel Castles).

Četvrta industrijska revolucija  nastaje na prijelazu iz 20. u 21.stoljeće. Ideju četvrte industrijske revolucije iznio je 2016. Klaus Schwab, u istoimenoj knjizi. Schwab je inače utemeljitelj Foruma u Davosu, onoga koji se trenutno, pod utjecajem pandemije Covid-19, bavi „resetiranjem kapitalizma”.

Četvrta industrijska revolucija označava doba umjetne inteligencije, robota, pametnih gradova, pametnih strojeva s nekim radikalnim idejama kako će roboti/strojevi potisnuti ljude, kako već sada možemo govoriti o post ljudskoj povijesti, apsolutnoj dominaciji tehno-kulture, tranziciji iz realnog svijeta u virtualni ožičani svijet, s mogućnošću uspostave novog tehnološkog totalitarizma.

Na kraju, u odnosu na sve skepse i opreze, nema kraja povijesti. Francis Fukuyama se „zaletio” kad je devedesetih s pobjedom liberalne paradigme na ideologijskom kompasu izašao s tezom o „kraju povijesti”. Sve dok postoji napredak posredovan tehnologijama imamo događanje i povijest.